| DJEVOJČICA I VUK Jednoga dana u ranu zoru Lorena je pošla u šumu tražiti gljive. - Kuda ideš, Lorena? - upitale su je prijateljice koje su se igrale na proplanku. - Idem u šumu tražiti gljive - odgovorila im je Lorena. - Ne idi - opominjale su je djevojčice - zar ne znaš da u šumu živi zli vuk koji napada sve djevojčice? - Ne plašim se ja vuka - odgovorila im je Lorena. - Sjeti se Crvenkapice - divikivale su joj prijateljice, ne usuđujući se poći za njom. - Pih! - rugala im se Lorena ulazeći u šumu - ne plašim se ja vuka, ako me pokuša pojesti prirediću mu grdno iznenađenje. - Ho, ho, ho, ho - smijao se vuk kad je u šumi nanjušio djevojčicu - evo male, slatke djevojčice. Radostan i nestrpljiv okrenuo se svojim malim vučićima i reče im: - Potpalite vatru i pripremite kotao, uskoro ćemo imati fini ručak. - Grrrr! - zarežao je vuk, iskočivši pred Lorenu - upala si u klopku djevojčice. - Oho! - uskliknu djevojčica koja se ni malo nije preplašila - rekla bih da si ti vuk, ako se ne varam? - Naravno da sam vuk - odgovori on - i to zli vuk. - Ne izgledaš mi baš tako opasno k'o što kažeš - primjeti Lorena -imaš mala usta. - Mala? - začudi se vuk - pogledaj samo kako su mi oštri zubi. Je l' vidiš? - Vidim - odgovori Lorena - ali vidim i da ti je grlo crveno. Da nemaš možda kakvu upalu grla? - To je od gladi - zaurla vuk - sad ću te odmah pojesti. U međuvremenu tri vučića su pripremili vatru i kotao. - Zar vam se ne čini da se dugo zadržao? - upitao je najmlađi ostalu dvojicu - ja sam jako ogladnio. - Tako je - prihvatio je najstariji - i ja već postajem gladan. - Ne možeš me pojesti - rekla je Lorena vuku. - Ne mogu? - čudio se vuk - a tko će mi to zabraniti? - Ja - odgovori Lorena i iz svoje košarice izvadi mrkvu. - Ova mrkva je čarobna, samo da znaš. Vuk je iz njezine ruke istrgnuo mrkvu i rekao joj: - Ho, ho, ho, ho. Pogledaj što ću napraviti s tom tvojom čarobnom mrkvom. Ne volim mrkve, al' ću ovu pojesti da bih ti pokazao da se ne plašim ni čarobnih ni običnih mrkvi. - Upao si u klopku, vuče - povikala je radosno Lorena. Čim je vuk progutao posljednji zalogaj mrkve, ono hop i pretvorio se u bundevu. - U pomoć! U pomoć! - vikao je vuk pretvoren u bundevu - kakva je ovo šala? - Šta si uradila sa našim tatom, djevojčice? - Lorenu su upitala tri mala vučića. - Kaznila sam ga zato što je bio zao. - Oh - plakala su tri mala vučića koji su jako voljeli svog tatu - vrati nam tatu, on ne želi biti bundeva, on hoće biti vuk. - Tata! Tata! - zapomagao je najmlađi - hoću mog tatu! Lorena se sažalila na tri mala vučića i bundevu pretvorila u vuka. - Oh - čudio se vuk - kakva je to bila neslana šala? - Nije bila nikakva šala - odgovori mu Lorena - ako ne budeš dobri vuk ponovno ću te pretvoriti u bundevu. Da bi pokazali da su postali dobri, vuk i njegova tri mala vučića pomogli su Loreni da nabere gljive i njena košarica ubrzo je bila puna. - Želimo biti tvoji prijatelji - rekao je najmlađi vučić - posjeti nas uvijek kad svratiš u šumu. - Hoću - obećala je Lorena - i sa sobom ću povesti i svoje prijateljice.
 |