OTAC I DVIJE KĆERI 
Nekada davno živio u jednom gradu otac i njegove dvije kćeri. Bile su veoma dobre i lijepe. Svaka je imala svog dečka. 
- Baš imam sreće - reče starija sestra - moj budući muž je vrtlar. Obećao mi je da će me čuvati k'o što se cvijeće pazi i čuva. 
- I ja sam veo sretna - reče mlađa - mladić koji me je zaprosio vrsni je keramičar, pazit će me i čuvati k'o da sam nježna figura kakvu oblikuju njegove ruke. 
- Budite zadovoljne zbog svojih budućih muževa, kćeri moje, - reče im otac - siguran sam da će te biti sretne. 
Obadvije svadbe bile su istoga dana, jednog sunčanog svibanjskog jutra. 
- Nema nježnijeg i ljepšeg cvijeta od tebe - reče muž starije sestre. 
- Tvoja ljepota može se usporediti samo s mojim najljepšim porculanskim figurama - uskliknu muž mlađe sestre. 
Nakon izvjesnog vremena, njihov otac, koji je bio jako usamljen i kome je nedostajalo prisustvo njegovih kćeri, odluči posjetiti ih. 
Prvo ću posjetiti Ameli, koja se udala za vrtlara - pomisli on. 
Amelia je poslužila oca raznim kolačima i vinom. 
- Tvoj muž je sigurno sretan s tobom, kćeri - reče otac - ti si kao i uvijek veoma vrijedna.   
- Da oče, on nema razloga žaliti se na mene, a ni ja na njega. Samo ima jedna stvar koja nas brine, oče - reče mlada žena pokazujući rukom prema cvijeću u vrtu, klonulom i sasušenom od Sunca. - Bilo bi dobro da padne kiša i natopi cvijeće i bilje koje moj muž uzgaja u vrtu. 
- Misliću na kišu koliko i vas dvoje, možda će vam to nekako pomoći - obeća joj otac. 
Nakon nekoliko dana, dobri čovjek poželi posjetiti i mlađu kćer koja se udala za keramičara. 
- Sigurno će se jako obradovati kad me vidi - pomisli on - uvijek je bila dobra prema meni. 
- Kako si Luisa ? - upita otac kćer - po tvome izgledu rekao bi da cvjetaš od sreće i zdravlja. 
- Točno tako, oče -odgovori ona - ništa mi ne nedostaje, a zdravlje mi je izvrsno. 
- Nema sumnje, kćeri moja, tvoj muž je veoma sretan što se tobom oženio. Dobro kuhaš, a kuću vodiš kako najbolje treba. 
- Ne mogu se požaliti, oče - odgovori Luisa - ali ne mogu ni skriti ono što me zabrinjava. 
Mlada žena povede oca pred kuću i pokaza mu tanjure, lonce i zdjele koje je njezin muž napravio. 
- Stalno gledam u nebo sa željom da i dalje bude suho i sunčano, kako bi se sve to posuđe, koje je moj muž napravio, posušilo. 
- Kad nas se sjetiš poželi da ovako lijepo vrijeme i dalje traje - reče mu kćer na rastanku. 
- Kako ću kćeri moja - reče otac - tvoja sestra je poželjela suprotno, da padne velika kiša i zalije njezino cvjeće. 
- Što da radim? - pitao se dobri čovjek - Amelia me molila da poželim kišu, a Luisa da poželim lijepo i toplo vrijeme. I što bi sad ja od ovo dvoje trebao poželjeti? 
Najzad dobri čovjek uspije naći pravedno rješenje: 
- Neka bude onako kako bi trebalo biti !
   |